Spajajući dokumentarni materijal i psihološku rekonstrukciju nasilja, predstava Anice Tomić i Jelene Kovačić funkcionira kao silovit, traumatičan scenski mehanizam koji razotkriva obrasce zlostavljanja i institucionalnog poricanja ženske traume. Brutalno precizna, lišena katarze i sentimentalnosti, njihova 'Sigurna kuća' preusmjerava pitanje "zašto nije otišla" prema istinskom problemu, kolektivnoj odgovornosti za svijet koji takve obrasce omogućuje, održava i prikriva